Očuvanje vjerskog života u malim džematima – važan segment identiteta i svakodnevnice džematlija

Iseljavanjem stanovništva iz ruralnih područja u prigradske i urbane sredine, brojni problemi pogađaju one malobrojne stanovnike koji ostaju živjeti na selima. Primjer za to je i MZ Nažbilj. Starija populacija danas čini većinu preostalih stanovnika ovog kraja. Jedan od izazova s kojim se suočavaju jeste i očuvanje vjerskog života – važnog segmenta identiteta i svakodnevnice ovog mjesta.

Danas na rubu opstanka, a ne tako davno ovo je mjesto bilo puno života. Trend masovnog iseljavaanja staniovništa nije zaobišao ni MZ Nažbilj. Velika udaljenost od urbanog dijela općine, neadekvatna putna infrastruktura, samo su neki od problema sa kojima se suočava ovdašnje stanovništvo. Prisjećajući se nekadašnjih vremena, predsjednik Džematskog odbora Hikmet Salkić ističe da je prije više od dvije decenije i vjerski život u ovom džematu bio organizovan i kontinuiran – imam je tada boravio u džematu tokom cijele sedmice, a džamija bila mjesto svakodnevnog okupljanja. Danas je to, kaže, znatno teže.

– Ovaj džemat znači kad sam ja preuzeo 2006. godine. Mi smo tada imali svoga imama koji je ovdje bio. Imam, bio je Nedim Subašić, ovdje je stanovao, imao je svoju kuću, imao je sve svoje ovdje, s nama je bio, živio je, radio i bili smo prezadovoljni. Bio je ovdje deset ili 11 godina, došlo je vrijeme, svako ide gdje mu je bolje. Tada je bilo oko 65 djece ovdje, na nivou našeg džemata, kazao je Hikmet Salkić, predsjednik Džematskog odbora džemata Nažbilj.

Kroz godine i kontinuirani trend ili potrebu stanovništva za odlaskom i napuštanjem ovog sela došlo je i do smanjenja broja mektebske djece. Sve to uticalo je i na, prema riječima našeg sagovornika, smanjen broj dana u kojem u ovom džematu imam obavlja dužnost.

– Danas, nažalost, 2025. godine mi imamo ovdje sedmero djece. Ima ih 11 koji su upisani u džamiju, ja znam po evidenciji imama, sedmero, osmero koji redovno pohađaju. I sad kad su bile završne hatme bilo ih je osmero koji su završili. Šta reći dalje, iz godine u godinu naš narod je iselio, otišao ali mi smo ostali bez imama, istakao je Salkić.

Mještani, koji još žive na ovome području, apeluju na nadležne da daju makisimalan doprinos očuvanju života u ovom selu.

– Mi znamo da mi ne možemo imati stalnog hodžu, to je bez daljnjeg, nema šanse da ga mi možemo sami uzdržavati, ali daj nam ono naše koliko nas sljeduje, onoliko nam daj, poručio je Salkić.

Ovo je samo jedan od primjera otežanog odvijanja vjerskog života u udaljenim kakanjskim selima. U Medžlisu IZ Kakanj su nam kazali da svjesni ovog problema kontinuirano tragaju za rješenjima koja će unaprijediti vjerski život u džematima. U Medžlisu, također, napominju da su raspoloživost stručnog kadra i odredbe internih akata Islamske zajednice u Bosni i  Hercegovini osnov za određivanje prisutnosti imama u svakom od 32 džemata Medžlisa.

U odgovoru iz Medžlisa IZ Kakanj se kaže: Uprkos postavljenim kriterijima, Medžlis Islamske zajednice Kakanj, nastoji organizovati barem minumum vjerskih aktivnosti i u onim džematima u kojima nema mnogo djece ili je mali broj džematlija, tako da, npr. Medžlis nastoji organizovati mektebsku nastavu i u onim džematima u kojima je manje od desetero djece, što nije ni 10% od potrebnog broja učenika da bi mekteb bio registrovan, ili npr. nastoji, i u onim džematima u kojima nema mnogo džematlija, organizovati redovno klanjanje džuma-namaza i barem još jednu aktivnost u toku sedmice, uprkos nedostatku resursa. To je ono što sve nas boli i što je naš zajednički problem za koji pokušavamo iznaći najbolje rješenje. Nažalost, bez obzira na želje i nas i naših džematlija, želje su jedno a mogućnosti nešto drugo, tako da vjerski život u našim džematima organizujemo u skladu sa mogućnostima. Uprkos brojnim teškoćama, Medžlis Islamske zajednice Kakanj zajedno sa džematskim odborima kontinuirano traga za rješenjima koja će unaprijediti vjerski život u našim džematima, zaključuje se u odgovoru iz MIZ Kakanj.

Iseljavanje stanovništva i prazna sela, a sa druge strane uslovi i kvaliteta života onih koji ostaju živjeti na svojim ognjištima, izazovi su za kompletnu lokalnu zajednicu. Međutim, kroz otvoren dijalog sa džematlijama – onima koji žive i svakodnevno se suočavaju sa izazovima – moguće je bolje razumjeti njihove potrebe i zajednički raditi na ublažavanju posljedica. Za Nažbilj i slične džemate, to je pitanje opstanka zajednice.