Oproštajno druženje paroha Dragiše Cvjetkovića zbog odlaska na službovanje u Sokolac

Sinoć je u Kaknju upriličeno oproštajno druženje za paroha Dragišu Cvjetkovića, koji nakon 12 godina službovanja odlazi na novu dužnost u Sokolac. Iza njega ostaju konkretni rezultati, obovljena crkva, uređen kompleks, kapele i drugi projekti, te ono najvažnije dobra saradnja sa lokanom zajednicom i vjernicima kao snažni temelji za budućeg svještenika koji će službovati u Kaknju.

Dvanaest godina dovoljno je dugo da jedan čovjek ostavi trag u sredini u kojoj služi. Paroh Dragiša Cvjetković u Kakanj je došao prije 12 godina, a danas iz ovog grada odlazi sa uspomenama, prijateljstvima i rezultatima koji ostaju iza njega. Jedan od najvažnijih zadataka bio je obnova pravoslavne crkve, ali njegovu službu nisu obilježili samo infrastrukturni radovi i projekti. Jednako važno mu je bilo da crkva bude mjesto okupljanja, susreta i života vjernika.

-Kakanj je moj grad, tu sam svoju porodicu podigao, nastavljam na novom vinogradu, njivi gospodnjoj. Nadam se da će Bog dati snage da budemo uspješni i uspješniji nego što smo bili ovdje. Ovo su dobri resursi, obnovljen hram, sređen crkveni kompleks, obovljena crkva kapele, jake veze sa dijasporom, sve je to nešto što može pružiti sigurnost onome ko dođe ovdje i egzistenicju, istakao je Dragiša Cvjetković, paroh.

Ono što je njegovom službovanju dalo posebnu širinu bila je saradnja sa lokalnom zajednicom i drugim vjerskim institucijama.  U gradu u kojem se pravoslavna, katolička  i islamska tradicija susreću na malom prostoru, Cvjetković je insistirao na razgovoru, međusobom uvažavanju i zajedničkom djelovanju. I upravo je, kako je istako, u tome vidio suštinu, cilj mu nije bio samo približiti ljude jedne drugima, nego ljude približiti Bogu.

-Ovdje ostavljamo urađeno dosta toga, sigurne staze, utabane, jake veze sa lokanom zajednicom, sa višim nivoima vlasti, izuzetno jake veze smo obnovili sa ljudima koji su tokom 90. tih godina izbjegli iz ovih krajeva, i sada su nastajeni širom BIH, RS i okolnih zemalja i širom svijeta. Možemo biti ponosni jedni na druge, vratili smo vjeru u druge prije svega, vjerujem da sam kao sveštenik, kao duhovnik uspio ljude privesti Bogu, a ne samo jedne drugima. Vjerujem da smo, ne samo za 12 godina postali stariji već i postali bolji kroz ovih 12 godina, naglasio je Cvjetković.

O parohu kaknjskom njegovi bliži saradnici imaju samo riječi hvale. Iza Cvjetkovića, tvrde naši sagovornici, ostaju konkretna djela i žal za njegovim odlaskom.

-Koliko znam otac Dragiša je ovdje više od 10 godina, ovdje mu je obitelj, supruga, djeca, za 10 godina i drvo kada zasadite ima svoje korijenje i neće mu bi lako presadit to korjenje i nadam se da neće zaboraviti gdje je lijep dio života proveo i gdje je lijep trag ostavio, istakao je don Ivica Mršo, župnik župe „Sv. Petra i Pavla“.

-Svakako da će nam faliri jedna ovakva osoba koja je bila tu s nama, živila je život s nama, radili smo zajedno, aplicirali smo zajedno, družili se i što je najbitnije slali onu lijepu poruku iz Kaknja da je Kakanj grad dobrih ljudi i da treba prihvatiti drugoga, ne drugačijeg iz druge lokalne zajednice da bude dio  toga, da gradimo neću reći suživot, nego život, kazao je Mirnes Bajtarević, načelnik Općine Kakanj.

Iza dvanaest godina službovanja ostaju konkretni rezultati i dobri temelji za službovanje budućeg paroha. Cvjetković oslazi u Sokolac, a novom parohu ostavlja uređenu zajednicu i temelje na kojima se može nastaviti graditi.

-Sokolac je poznat svima, na Romaniji gradić, gdje imaju četiri sveštenika, četiri parohije među kojima sam i ja, uz to imaju tri sveštena lica koja su sveštenici mitropolije. Sjedište mitroplije je premješteno nakon 1992., 1993. godine na Sokolac, tako da je dugo bio centar mitropolije. Gore je glavni magacin mitropolije bosanske, veliki je broj parohijana, četiri velike parohije i trebam se sada potruditi da sa braćom koja me čekaju dam odgovor na potrebe koje imaju, istakao je Cvjetković.

Kakanj, ostaje mjesto u kojem će se rad paroha Dragiše Cvjetkovića pamtiti po mnogo čemu, a najviše po mostovima koje je gradio među ljudima. A povjerenje je, čini se, jedan od najvažnijih temelja koje paroh ostavlja iza sebe. Ljudi koje je upoznao, prijateljstva koja je izgradio i zajednica kojoj je služio, najveće je bogatstvo koje čovjek može ponijeti sa sobom.