Vasvija i Halim Šišić iz Subotinja poručuju da je život na selu moguć, održiv i lijep

Sve češće se govori o izumiranju sela, o nestanku života u ruralnim dijelovima naše općine ali i širom BiH. Ipak, brojni primjeri govore da ljudi nisu odustali od života na svojim ognjištima i u svojim selima. Vasvija i Halim Šišić, uprkos trendu iseljavanja, svojim primjerom pokazuju da je život na selu itekako moguć ali i ugodan. Donosimo vam priču iz Subotinja.

U ugodnom ambijentu i prirodnom okruženju, uz čist zrak, svježinu i podnošljive ljetne temperature ovaj vrijedni bračni par, Vasvija i Halim pričaju nam o motivima povratka iz grada na selo. Vasvija je rođena u prigradskom dijelu Kaknja i živjela u gradu sve do prije nekoliko godina kada je došla u penziju. Danas, u Subotinju kroz svakodneve aktivnosti kojih ne nedostaje, obzirom da se ovi čestiti i radini ljudi aktivno bave poljoprivredom imaju jedan, kako su nam kazali- ispunjen život.

– Vratili smo se 2020. godine pošto sam ja došla u penziju te godine i onda smo tu došli, odlučili smo. Dugo smo mi govorili da idemo, da ćemo gore živjeti kad dođemo u penziju. Došli smo, bilo je teško ispočetka, ali navikne se na sve. Sada mi je stvarno lijepo, radimo, stvarno mi je fino. Imamo posla, bavimo se poljoprivredom, pčelarstvom, lijepo nam je, stvarno nam je lijepo ovdje, kazala je Vasvija Šišić.

Ovaj vrijedni i čestiti čovjek, naš sagovornik i domaćin Halim govori da je važno biti skroman, znati koliko je čovjeku materijalnog dovoljno za život i uvijek raditi, jer od sjedenja nema ništa. A on radi cijelog života, dolazak u penziju za Halima nije značio odmor, nego novi početak.

– Ja sam u penziju došao prije deset godina. Poslije tog burnog života i rada i potrebe da se stigne da se djeci obezbjedi, puno sam radio čitav život, jer sam ostao bez oca kada sam imao devet godina. Otac mi je poginuo u rudarskoj katastrofi, i moj i od supruge 1965. godine. Puno smo radili, imam tri sina, imam tri zlatne nevjeste i sedmero unučadi. To mi je svo bogatstvo ovog dunjaluka. Nikad nisam žudio za nečim, normalno živim od svog rada i uživam u životu, kazao je Halim Šišić.

Zajedničkim snagama uz slogu, poštovanje i uvažavanje jedno drugog i sa puno uzajamne ljubavi, Vasvja i Halim u Subotinju danas žive punim plućima i ruše stereotipe. Vlastitim primjerom pokazuju da je život na selu i moguć i lijep ali i to da penzija ne znači kraj, već vrijeme koje se može iskoristiti na najljepši način-radeći ono što čovjeka opušta, ispunjava i u čemu se može uživati . Za ove ljude to je poljoprivreda i generalno sve što ima veze sa prirodom.

-Imam poljoprivredu, duNum i po sam posijao, imam pčele, kosim, sve radim one poslove što se radilo nekad prije 50, 60 godina. Kosom kosim, gotovo sam jedan hektar ove godine pokosio kosom. Dunum i pol motikom sve obradio, okopao, tako da mi život nije dosadan i nikad ovo mjesto ne bi mijenjao ni za jedno mjesto na planeti. Stvarno je planeta Zemlja lijepa ali ovdje mi je najljepše. Ovdje mi je duša sita i tijelo i mozak i sve, kazao je Halim.

– Ovdje mi je sad fino, imam djecu dođu, poljoprivredom se bavimo, radimo, borimo se, poručila je Vasvija.

Na pitanje hoće li život na selu opstati, hoće li sela odoljeti trendu iseljavanja Halim je poslao važnu poruku svima a posebno onima koji svojim odlukama utiču na život običnog čovjeka.

-Subotinje će živjeti, živjelo je i prije mene i živjet će i poslije mene, a omladina ova sad, vidite kakva je država, uopšte ne brine o omladini ni o ovom dunjaluku, ni o ovoj zemlji. Narod bježi iz ove zemlje, ode omladina sva u Njemačku, ode bilo gdje na planeti samo neće ovdje da ostaju zbog te politike i te neodgovornosti političara, zaključio je Halim.

Halim i Vasvija su pravi bosanski domaćini. U ovoj kući i avliji se napaja i duša i tijelo. Zajedno uzgajaju domaću i zdravu hranu, a od ovih ljudi sa bogatim životnim iskustvom uvijek možete čuti i dobronamjeran savjet. Oni su primjer da svako od nas može promijeniti statistiku koja ne ide u prilog održivosti života na selu. Ovi kadrovi zasijanih parcela, njiva koje se održavaju i kose, urednih okućnica, govore o tome da selo živi i da će živjeti, jer bez života na selu, složni su naši sagovornici, nema perspektive ni u lokalnim zajednicama.