Biti učitelj – životni je poziv. Upravo ovaj poziv i misiju da znanje prenosi i dijeli izabrala je i Nedžma Buza. Najveći uspjeh učitelja je znati prenijeti znanje, a najveća nagrada svakom učitelju je da ostane zapamćen kao prva osoba koja je utkala temelje znanja na putu cjeloživotnog učenja.
Učiteljica Nedžma Buza ima 27 godina radnog staža. Na putu prenošenja znanja na mnoge generacije koje su prošle kroz njenu učionicu i sama je učila. Ponosno ističe da je učiteljski zanat „ispekla“ na samom početku svoje karijere i to, šaljivo naglašava, u izuzetno teškim uslovima za rad, poslijeratnom periodu. Danas je Nedžma i u svom kolektivu ali i van njega, na području loalne zajednice prepoznata kao vrsna učiteljica i prosvjetni radnik koji nosi epitet respektabilne predstavnice ovog poziva. Međutim, važno je učiti svaki dan, biti posvećen poslu i svoje znanje nesebično dijeliti. Poziv učiteljica odabrala je, jer je odlučila slijediti svoje snove.
-Ja sam kao djevojčica maštala da budem dio upravo ove škole. Ja sam osnovnu školu završila ovdje. I koliko su moje dječije želje mogle dosezati, nisu mogle ići puno dalje izvan okvira ove škole, tako da sam se vidjela tu. Ništa konretno, niti kao učiteljica ni ti kao nastavnica, ja sam jedino htjela da budem dio ove škole. Ta mja želja se ostvarila, istina nekad u srednjoškolskim danima javila se negdje kratko ideja o farmaciji, međutim pojam učiteljice je tu prevladao i sretna sam zbog toga, kazala je Nedžma Buza, učiteljica.
Učionica je mjesto gdje se djeca obrazuju, uče ali i odgajaju. Nažalost, smatra naša sagovornica, mnogi provjetni radnici zaboravljaju segment odgoja koji je izuzetno neophodan, a sve češće dešavaju se situacije koje nas upozoravaju na važnost odgoja i u školama. Danas su u školama uslovi za izvođenje nastave prilično dobri, i za prosvjetne radnike ali i za učenike. Nekada kada škole nisu bile tehnički opremljene, po Nedžminom mišljenju, radilo se puno više, kvalitetnije, bolje i sa većom dozom odgovornosti se obavljao učiteljski poziv.
-To je bio poslijeratni period kada su učionice, razredi bili puni djece koja su izbjegla sa svojih ognjišta, sa svojim potpunim ili nepotpunim porodicama, koji su došli u ove naše krajeve. I mi smo zapravo iskalili svu svoju ljubav, svoje suosjećanje, svu želju da pružimo toj djeci sve najbolje i mislim da smo uspjeli u tome jer je to bio period kada smo se mi pitali jesmo li mi zaptavo za to mjesto gdje jesmo, možemo li pružiti ono što se od nas traži i ono što mi trebamo dati, prisjetila se Nedžma Buza, učiteljica.
Prva učiteljica i prvi učitelj se uvijek pamte. Svakoj osobi koja je izabrala ovaj poziv za svoju profesiju, satisfakcija je da budu zapamćeni i prepoznatljivi kao dobri učitelji i učiteljice. Međutim, da bi djeca bila sretna, zadovoljna i da bi, prije svega, bili dobri ljudi, naša sagovornica poslala je važnu poruku i roditeljima i prosvjetnim radnicima ali i lokalnoj zajednici, jer smo svi zajedno djeci učitelji iz različitih oblasti.
-Dijete treba da zna da je život jedan tok, jedan slijed uspona i padova i uspona i padova i opet ću to ponoviti. Dakle djetetu ne treba plasirati priču da je život jedan ružičasti put-nije i ne može biti, nažalost. Dakle dijete trebamo naučiti kako će se nositi sa neuspjehom, kako će to prevazići, kako će ustati i krenuti dalje, kako će podnijeti pad, kako će podnijeti tu bol. Ali isto tako ga naučiti kako će se nositi sa uspjehom poručila je Nedžma Buza, učiteljica
Nedžma je bila i direktorica ove škole i u svom je mandatu nastojala unaprijediti oslove za obavljanje nastavnog procesa u školi. Mišljenja je da se danas mora puno više raditi sa djecom i predanije obavljati ovaj poziv jer upravo u ovim klupama počinju najvažniji životni procesi. Ona će, kaže, i u budućnosti davati svoj maksimum u nastojanju da prenese znanje i da uz znanje pruži i ljubav i dio odgoja koji će, nada se biti samo nadogradnja onog odgoja koji djeca trebaju da ponesu iz kuće u školu. Za nju je ovaj poziv misija koja je počela u ovoj zgradi a nada se da će se ovdje i završiti.
