Mladi ljudi iz sela Vukanovići svoju budućnost vide u BiH

Uz trend iseljavanja prvenstveno mladih ljudi ali i cijelih porodica iz BiH u zemlje EU, postoje i oni primjeri koji su nada kada govorimo o budućnosti i životu na prostoru naše zemlje. Naša tv ekipa posjetila je MZ Vukanovići i zabilježila upravo priče mladih porodica i pojedinaca koji svoju budućnost vide u svom rodnom mjestu i u ovoj državi.

Darko Pejanović, predsjednik Savjeta MZ Vukanovići i čovjek koji sa svojom mladom porodicom živi u svom rodnom mjestu-Vukanovićima. Život u ovom selu ponekad zna biti težak, za Pejanoviće ponajviše u organizacijskom smislu obzirom da ovaj mladi bračni par radi izvan općine Kakanj. Svakodnevno vozarenje trebe uskladiti i sa potrebama djece, boravkom u vrtiću, rasporedima-ipak sve se može kad se hoće, govori nam Darko i naglašava da je život u Vukanovićima ipak lijep.

– Mještanin sam sela Vukanovići, to je selo općine Kakanj, 12 km udaljeno od Kaknja. Ja i supruga i naša mlada obitelj smo se odlučili tu ostati i živjeti. Imam dvije kćerke od 3 godine i godinu stare. Odlučili smo se ostati tu najviše zbog kvalitete života u smislu čistog zraka, prirode, a to je ono što gradovi u našoj okolini ne pružaju. To je možda osnovni motiv iako nismo izabrali najlakšu opciju. Ja i supruga ne radimo u Kaknju, vozarimo, kazao je Darko Pejanović, predsjednik Savjeta MZ Vukanovići.

Nekoliko stotina metara dalje od porodične kuće Pejanović, upoznajemo i ovog mladića-Luku Tunjića. Luka ima 24 godina, student je i sportista. Svoj život vidi u Vukanovićima, na porodičnoj farmi. Netipično za mladog čovjeka, i uz sve češće iseljevanje mladih iz ove države u zemlje EU, Luka ruši stereotipe i vlastitim primjerom i životom pokazuje upravo mladima da je sve moguće ako sami to želimo i ako se sami pobrinemo da ostvarimo svoje ciljeve.

– Inače sam student, četvrta godina na Mašinskom fakultetu u Sarajevu, smjer procesni inženjering, to je dakle drugi ciklus studija, imam još godinu dana da završim. Što se tiče nekih mojih planova za život, ne razmišljam nešto previše unaprijed, evo tu sam, tu sam odrastao, tu živim. Nisam imao neke prevelike volje da idem dalje iako sam mogao da studiram vani i da ostanem vani i radim vani, ostao sam ovdje sa roditeljima, imam još brata i sestru, sestra studira vani, brat je tu srednja škola. Što se tiče našeg obiteljskog posla, mi se već dugi niz godina, nekih dvadeset godina bavimo stočarstvom. Mogu reći smo veoma uspješni u tom poslu, držimo goveda u sistemu krava tele cirka nekih 150 do 200 grla, kazao je Luka Tunjić, mještanin MZ Vukanovići.

Naši sagovornici i Darko i Luka složni su da je za jedan kvalitetan život kojem svaki čovjek teži potrebna volja nas samih. Smatraju da ljudi jednostavno prelako odustaju i napuštaju svoja ognjišta a da nisu ni probali naći načine za ostanak i život na selu i život u BiH. Naravno, da je potrebna i određena stimulacija, odnosno potrebne su poticajne mjere od strane lokalne zajednice kako bi upravo lokalna zajednica „institucionalno“ doprinijela održivosti života na selu.

Neki kukaju na udaljenost, mi imamo solidan put, ja s autom stignem za sat vremena na fakultet. To je vjerujem brže nego neko iz nekih okolnih sela Sarajeva koji mora putovati tramvajem, gradskim prevozom isl.Blizu nam je aerodrom, blizu nam je grad, imamo i dalje ambulantu koja postoji. Malo otežavajuća okolnost, kao i u svim selima jeste, ta komunikacija s gradom. Uzadnje vrijeme nema više ni djece koja idu u školu, automatski nema ni gradske linije, poručio je Tunjić.

– Supruga ide u Sarajevo svaki dan na posao, ja u Kiseljak, ali evo vraćamo se tu, živimo, trudimo se. Nije baš da lokalna zajednica i viši nivoi nešto potiču mlade da ostaju na selu, ali mi smo se odlučili i furamo svoju priču. Mjesto Vukanovići broji nekih 100, 110 stalnih članova iako ima tu onih koji dolaze privremeno i povremeno, šta je glavni problem, kao i svugdje, infrastruktura, komunalije, problemi s vodom, evo sad su ljetni problemi, nemamo adekvatno riješeno pitanje vodovoda, stalno su u ljetnim periodima redukcije, istakao je Pejanović.

Život na selu i život u Vukanovićima je moguć. Nije to priča o „jedinom izboru“ o moranju-ovi ljudi, mladi ljudi žele da žive ovdje. Trend iseljavanja iz države je činjenica, međutim, iako rijetki postoje i primjeri ljudi poput naših sagovornika, Luke i Darka koji su svijetle tačke u crnim statističkim podacima kada govorimo o demografskoj slici BiH pa i općine Kakanj. Oni su tu, u svom selu, na svojim ognjištima, rade, žive i bore se, ne traže ništa. Ipak, lokalna zajednica morala bi prepoznati ove ljude i kroz sve ono što može i za što je nadležna podržati nastojanja da se očuva život u ruralnim sredinama.