Mato Grgić rudar je koji je preživio rudarsku katastrofu u Jami Orasi. I danas, decenijama kasnije, iako u poznim godinama, njegova sjećanja su svježa. Bez obzira na težinu i sve opasnosti s kojima se suočavaju rudari i na poteškoće koje je i sam imao tokom radnog vijeka u kakanjskom RMU, ponosno ističe Mato, kada bi ponovo morao odlučiti, opet bi izabrao da bude rudar.
Tri su generacije Grgića radile u kakanjskom RMU. Osamesetsedmogodišnji Mato ponosno naglašava da je svoju penziju zaradio prije 40 godina i da je, kada je rudarenje u pitanju-ekspert. Rado se prisjeti svojih komorata, lijepih dana, koji su uprkos težini i opasnostima rudarskog posla, kaže Mato, zaista bili lijepi. Dobio je Mato brojna priznanja tokom radnog vijeka, radio je, kaže, u svim jamama u kakanjskom rudniku crnog zlata. Koliko je volio biti ruadar govori i činjenica da se nakon velike rudarske katastrofe u Jami Orasi, koju je preživio, iako mu to nisu dozvoljavali, opet vratio na svoje radno mjesto.
-Ja sam dobio uvjerenje od doktora da ne idem u rudnik. Međutim pošto sam ja faktički rođen u rudniku, tri moje generacije su svi bili rudari. Ja sam zamolio tadašnjeg upravnika da ostanem na istom radnom mjestu. Kada sam se vratio u rudnik bio sam sa novim radnicima koji su se plašili i nigdje nisu htjeli od mene, prisjeća se Mato Grgić, preživjeli rudar.
Iako ga i danas obuzme tuga kada se prisjeti rudarske katastrofe u kojoj je izgubio svoje drugove, 128 rudara, Mato kaže da je rudnik, kao i mnoge kakanjske porodice odhranio a i danas hrani i njegovu porodicu. Vrlo emotivno doživljava svaki 07.juni i s ponosom prisustvuje odavanju pošte i polaganju cvjeća stradalim rudarima u Jami Orasi.
-Mato navodi i to da mu je najteže bilo kada je, nakon katastrofe u jami Orasi, generalni direktor Rudnika Kakanj prozivao 128 rudara, a niko se nije odazivao.
Bez obzira na sve što je prošao, danas Mato ističe da je izuzetno ponosan što se i on „upisao“ u rudare i što je nastavio porodičnu tradiciju. Smatra da je kakanjska sudbina Rudnik i da on, bez obzira na okolnosti može i treba nastaviti postojati.
-RMU Kakanj ima rudišta, samo što treba doći do njih, mrka je kapa, šaljivo dodaje Mato.
Iako u poznim godinama i narušenog zdravlja, Mato kroz kakanjsko udruženje penzionera i danas nastoji svojim djelovanjem pomoći razvoju svog najdražeg mjesta na svijetu – Kaknja. Sa svojim današnjim drugovima – penzionerima djeli brige, iznalazi rješenja, predlaže, utiče na procese i ne predaje se. U duši je, veli nam, Kakanjac i Rudar. Na kraju, emotivno i sa sjetom pod težinom današnjeg 07. juna poslao je poruku svim rudarima:
-Samo sretno treba da bude. Rudarski pozdrav je sretno. Želim svim rudarima napredak i sigurnost na radu, poručuje Mato.
