Malobrojni mještani sela Lučići pokazuju da je, uprkos brojnim izazovima, život na selu ipak moguć i održiv

Sve češće se govori o izumiranju sela, o nestanku života u ruralnim dijelovima naše općine ali i širom BiH. Ipak, brojni primjeri govore da ljudi nisu odustali od života na svojim ognjištima i u svojim selima. Upravo takvu priču donosimo vam iz sela Lučići, čiji mještani stalnim ili povremenim dolaskom ne dozvoljavaju da njihovo selo ostane prazno.

Oni koji su barem jednom došli na Lučiće selo koje pripada MZ Poljani znaju da se kod Vehibe Cvrljo mora popiti barem kahva. Vehiba je susretljiva, vrijedna i gostoljubiva žena koja se udala u ovo mjesto, aktivno živjela samo godinu dana u ovoj kući ali duže od pet decenija, koliko je u bračnoj zajednici svake godine po nekoliko mjeseci provodi upravo ovdje, na najljepšem mjestu na svijetu-njenim Lučićima.

– Lučići su za mene nešto posebno stvarno, sva sela, ja sad kažem ja volim na selu živjeti i meni nema selo da nije lijepo. Ali gdje sam svoju mladost ostavila, gdje sam svoju djecu izrodila normalno da mi je tu najbolje, kazala je Vehiba Cvrljo, mještanka Lučića.

Danas u selu Lučići nema puno stanovnika, tu je tek desetak domaćinstava sa po nekoliko članova. Mještani su uglavnom zadovoljni infrastrukturnim uslovima, kažu imaju solidnu putnu komunikaciju, dobili su i javnu rasvjetu, imaju vodu, a sve i da nemaju sve nabrojano – ovaj pogled za njih je neprocjenjiv i nezamjenjiv i upravo pogled kompenzuje sve nedostatke. Duša je ovdje, kako nam veli Vehiba puna one Bosne i onog sela kojim su se nekada svi ponosili i dičili, a upravo prošlost ove ljude i obavezuje da u ovom selu održe život.

– Na Lučićima, ne znam ja ni sve ko ima, ja dođem često, stvarno i budem cijelo ljeto. Meni je lijepo ono što imam i skim jesam, ali bilo je mnogo starijih žena, starijih ljudi, mnogo djece je išlo u školu, graja, vrvilo. I ovdje je bilo, išlo se pješice, išlo se u Kraljevu Sutjesku na džumu, ljudi petkom, kazala je Cvrljo.

Lučići se danas najviše oslanjaju na svoju dijasporu, ljude koji koliko god daleko da odu kontinuirano i godinama ne odustaju od svog zavičaja.

– Čak iz Australije iz Njemačke, gdje god je ko, iz Italije dođu na svoje Lučiće i neka dođu i trebaju da dođu. Kad ne mognem na Lučiće doći, daj Bože da to ne dočekam, ali onda je moj kraj života, ističe Cvrljo.

I Vehibin komšija Zijad Gorak misli isto. Svoje Lučiće neopisivo voli, danas je tu povremeno, bavi se pčelarstvom i kazuje nam da satima može uživati u ovom pogledu koji sa 900 metara nadmorske visine s Lučića seže od Bjelašnice do Vlašića.

– Rođen sam na Lučićima, odrastao, djetinjstvo proveo i živio do 1993.godine, tada sam, silom prilika morao odseliti i naselio sam se u Kaknju ali je srce moje ostalo ovdje. Trudio sam se, izgradio malo kuće vikendice ovdje i mislio sam se vratiti skroz, ali eto silom prilka dođem često i zimi sam dole a ljeti više boravim ovdje, kazao je Zijad Gorak, mještanin Lučića.

Ljubav prema rodnom kraju kod Zije se osjeti u svakoj izgovorenoj riječi, pa je upravo ovaj čovjek nada da će svi oni koji vole svoj zavičaj naći način da održe život na selu i svako u svom zavičaju.

– Imam pčelinjak ovdje, ja i sin skupa, dolazimo, to poradimo, pokosimo, posijemo što treba, uglavnom lijepo mi je ovdje. I da ništa ne radim lijepo mi je ovdje biti, zaključuje Gorak.

Život na selu jeste moguć, posebno danas kada je sve pristupačnije i dostupnije, ipak, čini se da opstanak sela u budućnosti ovisi i o spremnosti svih nas da vlastitim primjerom, baš poput naših sagovornika Vehibe i Zijada učinimo prvi korak-odlučimo se da brinemo barem svako o svom imanju.