KAKANJ

Dan šehida obilježen projektom pisanja literarnih radova kakanjskih osnovaca i srednjoškolaca (Pročitajte dva prvonagrađena rada)

24.04.2023.
ntvic.ba

Projektom pisanja literarnih radova na temu “Priča o šehidu” i “Šehidi ptice bijele” obogaćen je ovogodišnji program obilježavanja Dana šehida na području Općine Kakanj.

Organizator projekta je Organizacija porodica šehida i poginulih boraca Općine Kakanj i Medžlis IZ Kakanj uz pokroviteljstvo načelnika Općine Kakanj. Ideju za njegovu realizaciju dala je Emina Karzić urednica programa NTVIC.

U projekat su se uključili učenici osnovnih i srednjih škola, a realizaciju ove aktivnosti proveli su nastavnici i profesori islamske vjeronauke kroz Aktiv vjeroučitelja. Na poziv se prijavilo preko 60 učenika koji su dostavili svoje radove.

Učenici osnovnih škola imali su mogućnost da pišu na temu “Priča o šehidu”, dok su učenici srednjih škola pisali na temu “Šehidi ptice bijele”. Radove je pregledala i ocijenila profesorica bosnakog jezika i književnosti Alisa Spahić.

Najbolje radove u kategoriji osnovnih škola napisale su:

1.Esma Husika

2. Adna Berbić i

3. Merjema Husika

Najbolje radove u kategoriji srednjih škola napisale su:

1. Lamija Kubat

2. Amina Helja i

3. Hana Zaimović

Najbolje ocijenjeni radovi su nagrađeni novčanom nagradom.

U nastavku pročitajte prvonagrađeni literarni rad Esme Husika,  učenice osnovne škole Hamdija Kreševljaković i  Lamije Kubat, učenice Gimnazije Muhsin Rizvić

Priča o šehidu – rad Esme Husika učenice OŠ “Hamdija Kreševljaković”

Te noći Hamza je Allahovom dozvolom i dopuštenjem došao majci u san. Hadži Nura je i te večeri zaspala pod abdestom, učeći tespih La ilahe Illallah i uz sve one večernje dove , koje svaku noć dovi, ali te večeri je dodala još jednu, lijepu, tiho izgovorenu, nježnu, prenježnu dovu, kakvu samo majčina želja može prozboriti. Dok su se suze slijevale na jastuk Nura je šapnula Gospodaru da bi željela vidjeti svoga Hamzu, da ga je mnogo poželjela i da bi voljela da se sretnu. 

Odmah, u prvim minutama njenog sna, ugledala je kako Hamza otvara vrata od njene sobe i ulazi. Nazvao je selam, a Nura skočila iz kreveta i viknula: “Sine!”

Zagrlili su se jako, jako i dugo, dugo, dok je Nura milovala nježne obraze svoga poželjenog evlada: “Znala sam da ćeš doći lave majkin, sultanu moj. Poželjela te majka. Što nisi toliko vremena dolazio? Kako si mi? Gdje si do sada? Kako mi to lijepo mirišeš?”

Hamza se smješkao, ali nije progovarao. Na njemu je bilo njegovo šareno odijelo u kojem ga je posljednji put ispratila na liniju i u kojem je poginuo. Jedino što je izgovorio bilo je da će opet doći i otišao.

Nura se trznula iz sna, a u prsima joj milina neka, u nosnicama onaj miris, kakav samo može šehid imati, jer takav miris na dunjaluku nije postojao. Bila je to jedna od najljepših noći u Nurinom životu otkako je ukopala svog jedinca Hamzu.

Ustala je, obnovila abdest, proučila Jasin njegovoj duši i, naravno, cijelu noć više oka nije sklopila.

Nizale su se slike u njenoj glavi.

Prva slika kada ga je rodila onog proljeća sedamdesete. Teška, dugačka i lijepa beba je bio. Ime mu nadiše po hazreti Hamzi, da im bude junak , kao što on bijaše.

Rastao je u lijepog i živahnog dječaka.

Sjetila se Nura prvog dana škole. Jedva je ispustila njegovu ručicu, poljubila ga u čelo i svom junaku poželjela sreću na putu stjecanja znanja. 

Nizale su se godine, a Hamza izrastao u visokog mladića, lijepog lica i još ljepšeg ahlaka. Završio škole, a hvalili ga i nastavnici, i hodža, i komšiluk.

Otac mu je usađivao u srce hrabrost pričama o junacima i svojim postupcima, a majka odgajala u pažljivog i ponosnog mladića. Zvala ga je često lavom, junakom, gazijom, sultanom…

U proljeće devedeset druge, na 22. rođendan, započeo je rat u Bosni. Hamza je svojima kazao da ide u boj, braniti din i Bosnu. Roditelji su znali koga su odgojili i da je to ispravna odluka. Bio je dobrovoljac jedne časne brigade. Omiljen među saborcima prvi trčao u borbe, s nesvakidašnjom hrabrošću i odlučnošću.

Nuri su se nizale slike kada ga je pratila na liniju, tužna i zabrinuta, ali i one kad je dolazio, umoran, ali sretan i zadovoljan. Tada su se spremala najljepša jela, ona koja Hamza najviše voli. Tada je uspijevao posjetiti sve po komšiluku, a stići i tetkama, amidžama i daidžama. Znali su svi kakav je to neustrašiv borac, pa je svima nekako čast bila ugostiti ga. Rado su ga primali, jer je zračio optimizmom u tim tmurnim danima, nagovještavajući skoru pobjedu. Uvijek je govorio da na onoj strani na kojoj je Allah, ni daleko brojniji dušmani, ne mogu pobijediti.

U jesen devedeset pete je posjetio kao i obično sve njih, s ukućanima se posebno izgrlio, jako i dugo, rekao majci da ne brine, jer Allah je uz njega i otišao u čistom, opranom i mirisnom odijelu, sa puškom na ramenu. Dva dana poslije stigla je vijest da je poginuo. Svi su pričali o Nurinoj reakciji i danas je prepričavaju: “Elhamdulillah. Majka je ponosna na svoga šehida. Čekaće on nas tamo.”

Nad selom se nadvila tuga, nebo je plakalo na dan dženaze, a mezar nakvašen kišom milosti.

Priča o Hamzi se pričala i priča još uvijek. Njegove komšije, drugari i rodbina se rado sjećaju svoga Hamze, hrabroga junaka. Saborci redovno dolaze na mezar njegov i u posjetu roditeljima. Pričaju se dogodovštine sa linije o toj nevjerovatnoj hrabrosti, optimizmu i ljepoti ahlaka, kojeg je nosio. Mati mu , uvijek ponosna, a vrlo rijetko uplakana. Kad joj dođe teško, Nura otvori Kur’an, pa uči ili uzme tespih, pa zikri.

Hamza joj često na san dođe. Ispriča joj sve što se dešava u njihovoj kući. U sve je upućen. Majka se zadovoljna probudi, jer joj je Hamza nekoliko puta rekao da je tu, sa njima, samo što ga oni ne vide.

Kazao joj je da je on bio ona ptičica što je na dan dženaze uletjela u kuću, pa proletjela po dnevnom boravku, malo stala u kuhinji na stolu i izletjela nakon minut, dva. Nura je znala da je to Hamzina duša u tijelu ptičice.

Kazao joj je i da onaj lijepi miris što ona osjeti svakog bajrama u kući i o njemu priča, da se to on namiriše posebnim dzennetskim mirisom. Priznao je Hamza i to da joj se na hadžu nije učinilo da ga je vidjela u tavafu i da je gledao nasmijan, već se zaista pridružio njoj i ocu tavafeći oko Bejtullaha.

Kazao je da kada Allah dozvoli on se ukaže kome hoće. Njegova duša uživa dok majka Kur’an uči i dok babo ustaje na noćni namaz. Zato majka u svakom slobodnom trenutku uči, a babo svaku noć ustaje klanjati.

Nura samo ponekad zaplače, kada niko ne vidi, a onda čuje glas Hamzin da ne treba plakati. Tamo on čuva, Allahovom dozvolom , posebno mjesto roditeljima, a i za jos sedamdeset rođaka. Kada bi bio prozivljen, opet bi izabrao da bude šehid.

Zato je Nura često vesela i sretna i ponosna na svoga šehida. Nura je od onih ljudi koji imaju čast da im se ponekad skloni zastor, pa vide što drugi ne vide.

Ajet kaže: “Šehidi su živi, ali vi to ne osjetite”. Samo ponekad i poneko…

El Fatiha šehidima Uhuda i Bedra, hazreti Hamzi i Hamzi Nurinom, el Fatiha šehidima Bosne i Hercegovine, šehidima Kaknja i cijeloga svijeta od Istoka do Zapada.

Šehidi, ptice bijele – rad Lamije Kubat, učenice Gimnazije “Muhsin rizvić”

Kako započeti ovu temu osim s jednim teškim uzdisajem. Dok pišem ovaj tekst, pomislih na sve šehide, naše bijele ptice. Zašto su morali dati svoje živote? Odgovora nema. Pod prozorom mojim prolaznici viču, djeca se igraju, auti prolaze, grad opet vrvi. Danas je tako, ali je bilo puno ljepše prije nemilih ratnih dešavanja.

Razmišljam o mladim životima koje je odnio vihor rata. Za ideale, toprak, slobodu i domovinu krv svoju dadoše. Tom krvlju junaka i šehida naših natopljena je zemlja bosanska. Ustadoh, gledam kroz prozor, pa pomislih da je ipak bolje da sjednem, jer mi u tom trenutku naviru tužna osjećanja. Ja, sanjiva sedamnaestogodišnja tinejdžerka, nisam imala tu priliku da upoznam svog rahmetli dedu koji je također dao život za ovu zemlju, Bosnu prkosnu. Obuze me tuga još veća. Poput bijelih ptica koje lete nebeskim prostorima, šehidi su poginuli na Allahovom putu u potrazi za slobodom, pravdom i uzvišenošću kod Gospodara. Njihova smrt je za mene simbol pobjede dobra nad zlom, jer su se borili protiv okrutnosti, a šehidska istrajnost i hrabrost će zauvijek ostati upamćena. Imena šehida će ostati u našim dovama, a ponosno stoje uklesana u spomen-ploče širom naše domovine, da se zauvijek pamte časni sinovi bosanski, koji su spremni i život dati na Allahovom putu. Dobročinstvo šehida nikada ne smije biti zaboravljeno, a njihova hrabrost se mora slaviti kao uzor za sve nas. U tom trenu pomislih na svoju majku, kako li je njoj bilo kada je ostala bez oca? Svog ponosa, heroja, šehida. Sigurno je teško bilo odrastati bez oca. Imala je samo dvanaest godina tada. Ne želim plakati, suze same teku. Nisam imala tu privilegiju da ga upoznam. Pomislih da svu djecu koja su ostala bez očeva, na sve majke koje su ostale bez svojih sinova. Kako li je tek svim majkama šehida? Teško. Teško mi je i pisati dalje, ali pronalazim snage. Utjehu pronalazim u hadisu Poslanika sallallahu alejhi ve sellem: “Niko ko uđe u Džennet neće željeti da se vrati na dunjaluk, čak i da mu daju sve ljepote ovoga svijeta, osim šehida. Zbog počasti koju dobije, šehid će željeti sa se vrati na dunjaluk i još deset puta pogine na Allahovom putu“ (Buhari). Šehidi, naše bijele ptice Džennetske su vječnost dobili, i to vječnost u kojoj su radosni zbog onog što u njoj imaju. Borba šehida protiv nepravde podsjeća nas na važnost očuvanja istine, čak i ako to znači suočavanje s neizbježnim poteškoćama i iskušenjima. Oni su bili spremni dati svoj život za svoju vjeru i zajednicu, a upravo to požrtvovanje nam je razlog zašto danas slobodno živimo u svojoj voljenoj domovini, kao i stotine generacija naših predaka iza nas. Njihov prkos nas motiviše da se ne bojimo suprotstaviti zlu, te da budemo uvijek spremni za otpor u odbrani onoga što je ispravno i istinsko. Nesebično junaštvo i borba šehida protiv zla nas nadahnjuje da se zalažemo za mir i pravdu i da nikad ne posustanemo pred izazovima.

Zagrlim svoju majku i kažem joj drhtavim glasom: „Šehid je živ“. Uzvišeni Allah u Kur’ anu kaže: „Nikako ne smatraj mrtvim one koji su na Allahovom putu izginuli“. Zagrli i ona mene snažno i tiho prošaputa: „Nikada ne smijemo zaboraviti herojstvo i žrtvu naših bosanskih sinova, šehida, bijelih ptica. Moramo se sjećati istine i prenositi je generacijama koje dolaze“.

Molim Te, Gospodaru, počasti nas da se sjećamo naših gazija i šehida na primjeran način. Neka je rahmet na sve plemenite bosanskohercegovačke šehide. Neka vječno živi sjećanje na hrabre bijele ptice naše domovine.

Popularno

Exit mobile version