Vrijedne ruke bosanske: Visočanin Nermin Babić kožarstvom se bavi više 35 godina

Kožarstvo je samo jedna od prepoznatljivih djelatnosti grada Visoko. Prerada kože, odnosno tabački zanat u Visokom ima tradiciju koja seže u daleku prošlost. Prema određenim historijskim izvorima, još u 14. stoljeću, Visočani su odlazili na izučavanje ovog zanata van granica Bosne i Hercegovine. U porodici Babić, kožarski zanat se prenosi s koljena na koljeno.

Nakon smrti oca Ešrefa, Visočanin Nermin nastavio je tradiciju kožarstva i već 35 godina se bavi istim. Da bi ostao u ovom poslu bile su potrebne vještine koje je ovaj zanatlija godinama sticao i primjenjivao u svom radu. Tri generacije porodice Babić održale su tradiciju kožarstva u ovoj porodici sve do danas.

– Ja sam od malih nogu gledao kako to moj otac radi, međutim, ovaj posao je jako zahtjevan, treba i fizička snaga ali i tehnika i dok sam ja odrastao, napunio 16, 17 godina uzeo sam stvari u svoje ruke da vidim kako to funkcioniše, naravno sve pod nadzorom oca. On je meni pokazao neke tehnike kako se ne bih zamarao tako brzo. Inače u ovom poslu ima dosta faza i nije lahko – istakao je Ernad Babić, treći nasljednik kožarskog zanata u porodici Babić.

Porodica Babić se bavi i krznarstvom, koje je posebna grana kožarstva od kojeg se razlikuje po tome što se ne uklanjaju dlake u preradi sirovih koža, već se nastoje što više sačuvati i oplemeniti. Kako se krzna obično upotrebljavaju s dlakom prema vani, to im se kakvoća procjenjuje na osnovu izgleda i svojstva pokrivača.

Također od krzna se zahtijeva da nije suviše male površine, te da kožno tkivo ima dovoljnu čvrstoću, ali da nije preteško ni prekruto.

– Od krzna radimo ženske bunde različitih vrsta, također radimo muške i ženske kožne jakne raznih modela. Ovo nam je najnovija jakna, što bi moj otac rekao, ovo je versači model. Inače, mi najviše prerađujemo krzno – naglasio je Babić.

U vremenu u kojem živimo tradicionalni stari zanati sve više gube trku usljed razvoja tehnike i tehnologije i polahko padaju u zaborav, što je nekada bilo apsolutno nezamislivo. Nažalost, takav slučaj je i sa kožarstvom koje je krajem dvadesetog stoljeća bilo veoma razvijeno na području Visokog. Raduje činjenica da još uvijek ima mladih ljudi koji su izučili ovaj zanat i koji nastavljaju tradiciju svojih predaka.

– U Visokom ima kožara i krznara ali rijetko možete naći nekoga kao što sam ja mladu osobu da je nastavila ovaj zanat. Većinom su to osobe godina moga oca, znači ovaj zanat izumire – zaključio je Babić.

Ernad Babić i njegov otac čvrsto vjeruju da će kožarski zanat još dugo godina biti prisutan u njihovoj porodici, tim prije što oni ne mogu i ne žele raditi ništa drugo. Jednostavno, ovaj posao ih ispunjava u potpunosti i njihov cilj je očuvanje ovog zanata od izumiranja, barem dok su oni živi.