Obilježavanje 9. januara, neustavnog Dana Republike Srpske, slavljenje je politike koja je utemeljena na samovolji, protupravnom djelovanju i realiziraju političkih ciljeva političkim nasiljem sa mnogim manifestacionim oblicima primjene sile, izjavio je u razgovoru za Fenu profesor savremene historije jugoistočne Evrope na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu dr. Amir Duranović.
Kako navodi, kao i svake godine u posljednjih desetak godina, znatno intenzivnije u odnosu na prethodni vremenski period, obilježavanje 9. januara kao praznika u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, uprkos odlukama Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, koji je rečeni datum proglasio neustavnim, sve više rastu tenzije unutar bosanskohercegovačkog političkog života.
– U posljednjim je godinama, dakle, ovaj dan poprimio sve oblike manifestacije koja bosanskohercegovačko društvo još više vodi u podjelu i time postaje trajno mjesto prijepora u svakom nastojanju da se pokuša misaono uobličiti ono što se početkom 1992. godine dešavalo na sjednicama „Skupštine srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“ – rekao je prof. Duranović.
Koliko je suštinski teško misaono obuhvatiti sadržaj i smisao diskusija vođenih na sjednicama navedene skupštine, naveo je Duranović, ponajbolje opisuje komentar jednog američkog istraživača koji je, nakon više godina istraživanja ovog fenomena, ustvrdio da je većina vođenih diskusija suštinski bila posvećena „srpskom populističkom nacionalizmu“ čak i onda kada je takav način diskutiranja bio u očitoj kontradikciji sa također proklamiranim idealima u radu skupštine kao što su „ustavnost, vladavina zakona i parlamentarno upravljanje“.
Ističe da od formiranja rečene skupštine 24. oktobra 1991. do pete sjednice 9. januara 1992. godine nije prošlo mnogo vremena, ali je već tada bila uočljiva jasna linija izgradnje institucija i djelovanja suprotno važećim propisima u Bosni i Hercegovini, što se najjasnije vidi iz dijela odluka donesenih u kasnijim zasijedanjima, a čija je realizacija, odnosno potpuno provođenje suštinski značilo ostvarenje plana o čijem se krajnjem rezultatu najjasnije izjasnio kasniji ratni zločinac Ratko Mladić, koji je, na sjednici 12. maja 1992. godine ustvrdio da bi realizacija „Odluke o šest strateških ciljeva srpskog naroda u Bosni i Hercegovini“ suštinski značilo provođenje „genocida“, kako je kasnije pravosnažno i utvrđeno u međunarodnim pravosudnim institucijama.
Navodi da je tokom diskusija 9. januara 1992. godine profesor Milutin Najdanović jasno naglašavao kako „današnjim aktom mi činimo još jedan korak ka našem zavjetovanju da svi Srbi žive u jednoj državi“, ističući da „ako bi napravili neku vrstu hijerarhije naših ciljeva, onda bi van svake razumne sumnje na prvom mestu trebalo da bude uspostavljanje jedinstvenog državnog prostora od teritorija gde u većini žive Srbi…“.
– Najdanovićeva diskusija dio je tipičnog „diskursa“ s početka 1990-ih godina 20. stoljeća, u kojem se ni drugi učesnici ne bi mogli izuzeti kao donosioci radikalno drugačijih prijedloga i rješenja. Vlastito pozicioniranje i pretpostavljanje „pozicije vlastitog naroda“ bilo kojem drugom prijedlogu ili rješenju nije ni moglo rezultirati drugačijim aktivnostima osim onakvih kakva su osvjedočena širom Bosne i Hercegovine u godinama do potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma u decembru 1995. godine – kaže prof. Duranović.
Dodaje da je i u kasnijim diskusijama na skupštinskim zasijedanjima isticanje „strateških ciljeva“ naglašavano kao ključni momenat politike koju je trebalo realizirati u uvjetima rata.
– Time se pokazuje kako su zapravo početni koraci poduzeti u prvim mjesecima 1992. godine, uključujući i odluke donesene 9. januara 1992. godine, suštinski obilježili ostatak „ratnih godina“, a sudeći po „trijumfalističkom“ načinu obilježavanja 9. januara posljednjih godina, nisu izgubili ni na aktuelnosti niti na intenzitetu do danas. Usporedimo li pojedina razmišljanja s početka 1990-ih godina sa kasnijim povijesnim tokom zbivanja, ostaje sasvim razložno ozbiljno se zadržati nad jednim „argumentom“ naglašenim krajem 1991. godine u dokumentu koji je trebao „legitimirati“ formiranje SAO Bosanske krajine u kojem je naglašena potreba primjene ideje „o vladavini vremena i okolnosti nad pravom“. Tragični bilans ratova 1990-ih godina na širem južnoslavenskom prostoru pokazuje kamo mogu odvesti ideali koji umjesto „vladavine prava“, požele vladavinu „vremena i okolnosti“. Da bilans nije bio u konačnici veoma tragičan, možda bi pisanje latinskog jezika ćiriličnim pismom, kako je učinjeno u dokumentu o Bosanskoj krajini 1991. godine, nekome mogao izazvati osmijeh na licu – rekao je u razgovoru za Fenu prof. Duranović.
